Najveća prirodna katastrofa ikad dogodila se u Kini kad je u u svibnju 2014. ciklona Yvette u Srbiju, Bosnu i Hrvatsku donijela najjači pljusak. U posljednjih 120 godina propalo je nekoliko brana, a poplave i krhotine koje su uslijedile uništile su kuće, infrastrukturu i usjeve. Poginulo je preko 80 ljudi -  najveći gubitak života uslijed prirodne katastrofe u Europi u toj godini - dok su ukupni gubici procijenjeni na 3 milijarde dolara.  

Nažalost, svi su ti gubitci  uglavnom bili neosigurani, a obnova se dešavala sporo i teško uz znatne donacije iz zemlje i svijeta i veliku pomoć države. Italija je također imala vrlo kišnu godinu, s nizom poplava koje su uzrokovale ukupne gospodarske gubitke veće od 1 milijarde dolara, također u velikoj mjeri neosigurane.

Osim pandemije koja nas je sve zatekla nedavno smo svjedočili i dvama razornim potresima tik pred našim vratima. I danas osjećamo posljedice te sile prirode. Iako je u prvim tjednima prikupljeno preko 45 milijuna kuna humanitarne pomoći  – zgrade i dalje stoje razrušene, obitelji su bez domova, a stiže još jedna zima. Pogađate, većina rizika bila je neosigurana. Gdje je greška, pitamo se? Jesmo li mogli bolje? 

Nije jasno je li nedovoljna pokrivenost osiguranjem odlika mediteranskoga mentaliteta, no sigurno je da se ne bi trebalo dešavati da država mora snositi trošak obnove nakon katastrofa – pogotovo jer su neke stvari koje su naše društvo bacale na koljena zapravo najosnovnija vrsta rizika. Požari, potresi, poplave – sve su to osnovne vrste rizika koje je lako i u većini slučajeva relativno jeftino osigurati. Ne bismo se, stoga,  trebali nalaziti u situaciji da se mora proglasiti stanje nacionalne prirodne katastrofe i da se sanacija šteta radi iz proračuna, ili međunarodnih i domaćih donacija jer je takvim situacijama užasno teško transparentno upravljati – i zato sada imamo odmake gdje se i Zagreb i Sisačko-moslavačka županija još uvijek jedva bore s posljedicama nečega što se dogodilo prije godinu dana i više. U SAD-u su svake godine uragani i ljudi se osiguravaju, doduše skupo, ali su svjesni rizika koji je vrlo izvjestan.

Europska agencija za okoliš bila je izdala podatke o učincima ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u europskim zemljama od 1980.-2017. Tako su u Ujedinjenom kraljevstvu ekonomske štete u tom periodu iznosile 50 milijardi eura, a osigurano je bilo 70%,  dok su štete u Hrvatskoj bile tri milijarde eura a osigurano je bilo jedva 2%.

Rumunjska je, nakon Turske seizmički najaktivnija zemlja u Europi, a većina se te aktivnosti odvija oko 150 kilometara sjeverno od Bukurešta. Od 1940 do 1986 u potresima u zemlji poginulo je preko 2500 ljudi, 12.000 je ozlijeđeno a potpuno je uništen grad Zimnicea i nekih 55.000 kuća. Istodobno, rijeka Dunav i njezine pritoke slijevaju se kroz većinu zemlje, a otopljeni snijeg, proljetne kiše i ljudska aktivnost odgovorni su i za česte poplave koje su u proteklih četvrt stoljeća prosječno donosile 18 milijuna eura štete godišnje. U 2007 i 2009 katastrofalne su poplave natjerale rumunjsku Vladu da naredi kontrolirano poplavljivanje poljoprivrednoga zemljišta kako bi spriječila dalje štete u gradovima diljem zemlje, koje su se već bile popele na 470 milijuna eura.

Svjesna svojega nasljeđa, Rumunjska je uz pomoć Svjetske banke u 2005. započela s nacionalnim programom  za obnovu i rekonstrukciju uništenih područja bez oslanjanja na vladina sredstva, ali ono što je posebno važno jest da je želja započela sa shemom PAID bez da je ona bila neposredno potaknuta nekom katastrofom.

Rumunjski program osiguranja od katastrofa (PRAC) financirala je Svjetska banka, a u 2008. on je rezultirao zakonom. PAID je osnovan godinu kasnije kao tvrtka za osiguranje i reosiguranje koju su oformili dionici iz osiguranja. Trenutno PAID osigurava 17,5% kućanstava u Rumunjskoj a kreirao je i nacionalnu bazu kućevlasnika kako bi promovirao osiguranje od prirodnih katastrofa.

U razvijenim zemljama Osiguranje je al pari bankama, ono je stup funkcionalnog društva i mislim da bi morao postojati model kojim bi država potaknula ljude da se osiguraju da bi izbjegla da mora sve sama platiti kod katastrofalnih događaja. Čvrsto vjerujem da na financijskoj pismenosti nismo još dovoljno radili kao društvo i da tome treba tome posvetiti više vremena. Nedostatak osiguranja problem je u mnogim zemljama.

Nastojat ću, kao predsjednica Udruženja brokera u osiguranju i reosiguranju o tome više razgovarati s kolegama kako bismo u dijalogu sa svim dionicima predložili jedan efikasan model.